POST ISTINA

U SVOJOJ KOLUMNI NAPISAO SAM DA NE verujem mnogo u pojam „trampizam“, pošto mi prosto nije logično da se on pojavio pre Trampa. A pojavio se mnogo pre njega… Tramp je danas usamljeni teoretičar zavera koji sedi u svom bunkeru i tvrdi da ga je opozicija pokrala na izborima, i to najviše u dve države koje kontrolišu njegovi republikanci. Svaki dan padaju te tužbe, smešne su priče o programu koji radi na Floridi, a ne radi u Nevadi, nema objašnjenja ni kako su njegovi republikanci u Džordžiji ručno izbrojali baš sve kao i kompjuteri, niti zašto su njegove agencije rekle da su ovo bili najbezbedniji izbori u istoriji.

Problem je drugi. Relativizovana je istina. Mene zovu i neki ozbiljnji ljudi koji se pecaju na čoveka kome je Vašington post dokumentovao 20.000 laži?

Problem je što neko ne veruje Njujork tajmsu, a Njujork tajms je u sto godina objavio nekoliko ozbiljnih neistina, i o njima je sam pričao, dok svaki dan jedini objavljuje na drugoj strani ispravke svojih tekstova, iako imaju najviše fektčekera na svetu.

I onda neki ljudi ne veruju Njujork tajmsu?!

Ili kažu da bi dobili punu sliku čitaju Tajms i Post, CNN i Fox.

E, to je ludilo.

 Jer, ne postoje ni dobre ni loše vesti. Postoje samo istinite.

Postoje i dobre i loše novine, i to nije problem. Problem je kad su instrumentalizovane. I novine, i institucije, i ljudi.

I zato se ja ne slažem ni sa Noamom Čomskim, koji je svakako najpoznatiji antiglobalista i humanista na svetu, a koji je Trampa nazvao „najvećim zločincem u ljudskoj istoriji“, u intervjuu za Njujorker.

Ja mislim da je to Ruperta Merdoka, i dodatno njegova klasična budaletina Rodžer Ejls koji mu je napravio imperiju post istine. I samim tim svet post istine.  

Imate na HBO sjajan film „Vice“ o Diku Čejniju koji su naši nespretno preveli sa „Čovek iz senke“, u kome Ejls još sedamdesetih nudi stvaranje konzervativne televizije. Nikson odbija, ali ne odbija Merdok. U Post dovodi slovoslagača iz Australije na mesto glavnog urednika i malo po malo stvara nešto što je do tada bilo nezamislivo – partijske novine i televiziju. Ustvari alternativnu realnost u kojoj danas živi pola Amerike. I pola sveta.

Ali sada Trampu ne valja ni Foks. Poziva svoje da gledaju NewsMax i One America News na kojima se promovišu najluđe teorije zavere, i nudi alternativna realnost. Tramp sve ovo koristi, i to potpuno javno, kako bi promovisao svoju novu Tramp TV, o čemu sanja poslednjih 40 godina. I sve to prolazi.

CELU FRKU OKO IZBORA KORISTI kako bi nastavio ulogu šoumena, a republikanci kako bi zadržali tenziju pred odlučujuće izbore za Senat u Džordžiji. I za to navija siromašna Amerika. I Volstrit. Neverovatna kombinacija.

Imate na Netflixu i sjajan četvorodelni dokumentarac o Trampu. Na momente je čak i simpatičan Tramp. Ali tu se vidi šta radi sve vreme. Pravi haos iz kojeg na kraju profitira. To je strategija i njegovog biznisa. On je kralj PR-a. A ovo je vreme PR-a… Tramp je bio zlatna ovca Foks njuza. Mnogi su na njemu profitirali, pa čak i mejstrim novine. I sada se čude. Kao sa Berluskonijem u Italiji. Kad je pao Berluskoni, za godinu dana se ugasio Espreso, jedan od najboljih evropskih nedeljnika koji živeo na njegovoj kritici.

Još je jedna stvar tu zanimljiva. Podela na urbano i ruralno, kako se vodi u svim agencijama za merenje javnog mnjenja. I to važi i za novine, i za politiku.

Najveći grad koji je Tramp dobio je Oklahoma Siti, iako je i tu tesna pobeda 145.000 naspram 141.000 glasova. Sve ostale gradove sa više od 300.000 stanovnika, što je otprilike kao u Srbiji 30.000, izgubio je ogromnom većinom. Na svom Menhetnu uzeo je 65.001 glas. U Los Anđelesu je 26 odsto, u Atlanti 15, u Denveru gde igra naš Jokić 17, dok je od većih gradova jedino u Las Vegasu imao 40 odsto, očigledno ubedivši glasače da će Bajden da im zatvori kazina i restorane.

TAKO JE BEOGRAD PRAKTIČNO JEDINI MILIONSKI grad u evroatlantskom delu sveta u kojem bi Tramp glatko pobedio. Oni što sebe nazivaju urbanima, iako je to u startu veliki problem, šire teorije zavere i obožavaju kralja rijalitija. I okej, razumem ja to, makar što se tiče Bajdena, iako je bosansko Raskrikavanje tek pre neki dan pozvalo CNN i dobilo potvrdu da emisija u kojoj je Bajden Srbe nazvao zverima nikad nije postojala. Nema veze ni što je Bajden jedini američki zvaničnik koji je iskazao žaljenje za srpske žrtve, što je lično od Haradinaja tražio da sačuva Dečane, ili što je u spornom videu na albanskoj konvenciji koja se toliko šeruje isečen deo gde kaže kako je tražio da se pomogne Srbima jer su oni dobri ljudi, ali da moraju da se suoče sa zločinima. Tu je očigledno problem. No, mi volimo teorije zavere, tako da ovde srpsko pitanje nije glavna stvar. Uostalom Kosovo je pod republikancima proglasilo nezavisnost, i dobilo veći deo priznanja, ne daj Bože da su nas njihovi jastrebovi bombardovali, a niko nikada nije vodio ratova kao republikanci u poslednjih pola veka. Ipak, porediti Vučića sa Trampom, što je omiljena poslastica nekih, jednostavno nije moguće, samim tim što je Vučić ceo život samo u politici, dakle pre kao Bajden.

ALI I OVI IZBORI, KAO MEDIJI, POSTALI SU CIVILIZACIJSKA STVAR. Jer, kako neka žena može da bude za osvedočenog seksistu, koga je tužilo 28 žena za seksualni napad (?!), a koji u mikrofon govori da svaku ženu koja mu se dopada odmah uhvati za vaginu, ili neko kome ne smeta kad usred debate kaže belim suprematistima, dakle naslednicima KKK, da budu spremni. Možda je i okej da je tetka Lidija koja se javno protivi abortusu, na silu uvučena u Vrhovni sud, ili nekome ko misli ne smeta kad Tramp tvituje kako vakcinacija izaziva autizam, ili su klimatske promene izmišljene…

Tu je najveći problem. I za Ameriku i za svet. Vrhovni sud ima većinu konzervativnih sudija kakvu nije imao pola veka, pa može da se očekuje napad na zakon o abortusu, izborima – u Teksasu godinama traje onemogućavanje prijavljivanja novih glasača – na kraju i slobodu štampe koja je ostvarena sa 5 naprema 4 posle „Pentagon pejpersa“.

Ukoliko zadrže Senat, a najverovatnije je da hoće, Bajden neće imati mnogo prostora da sprovede svoj program. „Green Deal“, ali ni porez bogatašima koji je ukinuo Tramp i zbog kojeg je Volstrit bio zdušno uz odlazećeg predsednika, koji je branio siromašne. Kao Superhik u Alan Fordu.

Na izborima se jasno videlo da progresivno krilo stranke poput Bernija Sandersa ili Elizabet Voren ne bi imalo nikakve šanse. I zato je pitanje šta demokrate mogu da očekuju za četiri godine kada bi po planu Kamala Haris trebalo da postane prva žena predsednik.

Većina Trampovih glasača, ipak, nisu Trampovi birači: oni su republikanci i konzervativci, agresivni nacionalisti, ljubitelji automatskog oružja, beli suprematisti koji žele da zadrže svoj sistem vrednosti i status. Ali i da se odupru establišmentu koji ih je razočarao. To jeste jedini svetski trend. Projekcija narodnog nezadovoljstva protiv privilegovanog društva, činjenica da ukoliko ste kupili kuću onda vam odgovara da raste cena nekretnina, ali ukoliko niste, onda vam treba reset. Uostalom najomraženije ličnosti, pored Trampa i Klintonove, koji su se sukobili na prošlim izborima, u Americi su vođa republikanske većine u Senatu Mič Mekonel i demokratske Čak Šumer. Kao i CNN i Fox njuz.

I onda se čudimo što pričamo o tome da li je virus stvaran, ili da li treba da nosimo maske? Ne znam nikog ko misli da je Zemlja ravna ploča, ali to je samo simbol ljudi koji se danas pojavljuju na društvenim mrežama. Tviter je mala zajednica svojih istomišljenika na kojoj možete da plasirate šta hoćete.

I onda danas Poljska, članica EU, ukida abortus. Na Foxu i Njuzmaksu se priča o prolajfu i antilajfu, kao da je neko ubica dece. Niko nema vizuelizaciju klinki koje uglavnom abortiraju kada im neki kreten napravi dete, jer je mislio samo na sebe. To nikako ne može bez muškaraca, pa se postavlja pitanje zašto sterilišu muškarci koji ženama – bez pristanka – prave decu. Ili se hvale kako ih imaju desetoro, a nikad ih ne vide.

Da li je svetu najvažnije da ima još para i idiotskih ol-inkluziv hotela, ili da govori istinu kako valjda učimo svoju decu, za koju navodno sve radimo.

I šta kažemo deci? Šta da čitaju? Šta da gledaju? Da li nas je sramota nekih novina da ih unesemo u kuću? I šta ćemo postati ukoliko alternativnu realnost proglasimo za stvarnu.

Meni je odgovor jasan. Vajmarska republika… To ide lako. I očigledno je na to upozoravao Noam Čomski. 

Veljko Lalić, glavni urednik Nedeljnika

Najnovije